Ko je ubio KK Bosnu

Autor: Redakcija • Objavljeno: • Broj komentara: 0

U ovo vrijeme 1979. godine, ulicama Sarajeva, Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije, slavila se titula evropskog prvaka koju je osvojila KK Bosna, predvođena Bogdanom Tanjevićem i Mirzom Delibašićem. Danas, KK Bosna postoji samo u sjećanjima i kao surogat zvani "Bosna-Royal", koji je ispadanjem iz prvoligaškog društva zakucao posljednji ekser u tabut nekadašnjeg simbola sarajevskog i bosanskohercegovačkog sporta.
Umjesto fraza brojnih kvazistručnjaka koji mudro šute o propasti Bosne jer nisu sigurni da li bi se na tom živom lešu ipak još mogla zaraditi koja marka, tim povodom prenosimo autorski nepotpisani presjek događaja iz poteklih 40-ak godina tokom koji se Bosna ispela do zvijezda, a zatim sunovratila ravno do dna.

  • kk_bosna_1.jpg

Opet Bosna šaptom pade. Kako god okreneš, od Bosne ne ostade ništa. Kažu da je čak i Boško otišao u penziju. Dovoljno sam star da sam se radovao svim Bosninim titulama koje je osvojila počevši od onih u Jugoslaviji do one zadnje čini mi se 2008. godine sa Jurom. Jedino što ne pamtim i čemu ne svijedočim ličnim iskustvom je titula prvaka druge lige koju je Bosna predvođena Bošom osvojila kada je u Skenderiji u majstorici pobjedila KK Željezničar i kao prvak druge lige ušla u elitno prvoligaško društvo u bivšoj državi.Dovoljno sam star da pamtim majstoricu u Beogradu koju smo izgubili od Jugoplastike košem Šolmana u zadnjoj sekundi sa zvukom sirene iako smo samo nekoliko minuta prije kraja vodili sa devet poena razlike, a tada nije bilo trice. Nikad neću zaboraviti sreću igrača na tom time out-u nekoliko minuta prije kraja i njihove osmjehe tipičane za mladiće koji vjeruju da je sve završeno ne znajući da će kraj biti izuzetno bolan za sve nas koji smo gledajući ih uz televizore igrali zajedno sa njima u tom za mene tada vrlo dalekom Beogradu. Njihovo životno iskustvo je bilo još uvijek vrlo malo da bi ih naučilo da budu oprezani do kraja. Dakle, Jugoplastici je trebalo da poentira u pet napada više od nas u tih nekoliko minuta i to im je uspjelo. Tada sam prvi put plakao zbog Bosne.

Dovoljno sam star da pamtim spektakularno finale kupa Radivoja Koraća u Banja Luci koje smo izgubili od Partizana. Tada sam drugi put plakao zbog Bosne. To finale je koliko se sjećan odigrano jedne srijede,a onda smo ih u subotu nakon svega nekoliko dana dobili usred Beograda i na taj način faktički ovjerili svoju prvu titulu.

Dovoljno sam star da pamtim i Grenobl i kolo ispred robne kuće Sarajka nakon pobjede u finalu Kupa europskih šampiona. Te godine smo pobjedili sve utakmice kući i jednu, samo jednu, u gostima u toj famoznoj grupi od šest ekipa iz koje su samo dvije prvoplasirane igrale finale jer tada nije bilo završnog turnira koji se danas zove Final four. Pobjedili smo holandsku ekipu Nashua (ili kako se već piše) iz grada Den Bosh.

Dovoljno sam star da pamtim i brku Matijevića, onu lopinu koja je nakon što je proteklo vrijeme utakmice svirala faul na pokojnom Draženu, a ovaj tada još dječak lagano ubacio oba slobodna i donio titulu Šibenci. Pamtim i Vasila Tupurkovskog kako u jednom od svojih džempera dodjeljuje medalje igračima Šibenke. Titula koja je trajala manje od 24. sata. Tada sam treći put plakao zbog Bosne. Sutradan neke relativno sunčane nedelje sam sa roditeljima bio na vikendici i kao svaki dječak zaluđen sportom slušao nedeljni radio prenos fudbalskih utakmica šampionata Jugoslavije. Tada sam u nekim vjestima čuo odluku da se utakmica poništava i da se igra majstorica u Novom Sadu na koju Šibenka neće doći. I dalje vjerujem da smo u Šibeniku bili pokradeni u režiji lopuže sa prezimenom Matijević i da je ovom odlukom kosmička pravda zadovoljena. Isto tako sam siguran da je umjesto Šibenke bila neka od većih ekipa iz bivše države poput Partizana, Jugoplastike, Cibone ili Zadra majstorica se nikad ne bi desila. Takođe sam siguran i da je suđen za nas takav faul utakmica nikad ne bi bila ponovljena. Jednostavno Bosna je bila velika, a Šibenka mala i tako se moralo završiti.

Dovoljno sam star da se pamtim Jefu i njegov bordo kišobran na kome je na svakom od polja bilo napisano jedno od imena naših igrača. Pamtim i palestinske ili arapske studente općenito koji su studirali u Sarajevu i koji bi svaki put dolazili da navijaju za Bosnu kada bi ona igrala protiv nekog od izraelskih klubova. Uvjek su ove utakmice bile jako uzbudljve pogotovo kada bi se igralo u maloj dvorani Skenderije.

Dovoljno sam star da pamtim gotovo sve generacije Bosne od one predvođene rahmetli Kinđetom pa da one predratne sa Nenom, Avdijom, Dževdom dok nije otišao u Cibonu, Radulovićem, Bukvom itd. Pamtim i svoju dječačku sreću kada je jedne subote, vrlo brzo nakon Grenobla, rahmetli Kinđe došao u moju osnovnu školu kao i njegovog autograma na nekom izviđačkom vodiču koji mi se tada prvi našao pri ruci. Na jednoj stranici je bila isprintana crvena ruža, a do nje na bjelom djelu te stranice Kinđetov potpis. Taj list papira je junački izdržao sve selidbe pažljivo čuvan, sve dok nekada tokom rata nije junački položio svoj život kao papir za potpalu peći bubnjare. Sada mi iz ove perspektive to izgleda kao simolično spaljivanje mojih uspomena vezanih za Bosnu sa kojom sam odrastao i koja mi je bila bitna kao i članovi moje najbliže porodice. Nestali su fizički artefakti te ljubavi i ostale su samo uspomene koje blijede sa svakom novom godinom na mojim leđima.

Dovoljno sam star da se sjećam priče za koju ni dan danas ne znam da li je istinita ili samo dobro smišljena anegdota. Pričalo se da su Rašu Radovanovića vodili kod Gordane Magaš na ples da mu poprave kordinaciju pokreta, jer je bio izrazito nezgrapan na početku karijere kada je došao iz Nikšića. Kasnije je ispod ruke provlačio loptu gorostasnom Tkačenku i postizao vrlo elegantne koševe. Kako god bilo hvala ti Gordana makar za iluziju koja živi u mojoj glavi.

I poslije rata sam išao dosta redovno na utakmice i svjedočio usponima i padovima Bosne. I dalje sam je volio, ali to više nije bila ona moja Bosna sa kojom sam odrastao. Nije kriva Bosna, a nisam kriv ni ja. Jednostavno se sve promjenilo. I klub i grad i država. Svima nama je rat napravio nepopravljive promjene.

Prije održavanja ove, ispostaviće se na žalost istorijske sjednice, znao sam kakav je plan jer su neki moji prijatelji članovi skupštine kluba. Umiranje Bosne je trajalo dugo i ona je umrla u teškom hropcu. Kaže se za ljude koji teško umiru da kaju grijehe. Svoje ili tuđe. Za mene je način na koji je umirala Bosna samo potvrda toga. Siguran sam da je svojom teškom i dugotrajnom bolešću kajala naše grijehe za sve što smo joj uradili od rata do danas. Patila se i jako teško umrla kajući sve naše zablude i želje da budemo veći nego što smo to mogli biti. Najčešće nevini najviše pate. Nisam plakao čak nisam bio ni previše tužan taj dan, tu srijedu kada se održavala sjednica. Učinilo mi se da je licemjerno biti tužan u srijedu, ako u utorak, dan pred skupštinu, zaokupljen svakodnevnim preživljavanjem, nisam ni pomislio na skupštinu niti mi je Bosna bila na kraj pameti kao ni većini onih koji sada za njom jako i bučno žaluju optužujući sve i svakog za propast Bosne. Tipičan duh palanke koji je preplavio ovaj grad. Nije samo Bosna umrla u ovom gradu. Umrlo je mnogo drugih sportskih klubova, ali ni jedan od njih nije bio ono što nam je bila Bosna. Da se ja nešto pitam (ali na žalost ili sreću se ništa ne pitam) na njen grob bih postavio stećak. Smrću Bosne nestao je jedan možda i najvažniji simbol našeg grada iz njegovog najsretnijeg vremena još od trenutka kada je Princip ubio Ferdinanda, Tih deset godina koje počinju negdje početkom druge polovine sedamdesetih godina prošlog vijeka i završavaju se sa olimpijadom su najuspješnije godine ovog grada u svakom pogledu, a upravo je Bosna najsjajniji simbol tog perioda.

Ovo sam počeo pisati kao obični post, sa željom da repliciram nekim koji su već nešto napisali, ali je nekako raslo i pretvorilo se moje intimno opraštanje od Bosne kakvu sam znao, volio i uz koju sam odrastao. Sve ovo što će se dešavati u budućnosti neće biti moja Bosna. Ovo ne znači da Bosna Royal ne treba postojati niti da je možda u budućnosti nećemo zavoljeti i bodriti uključujući i mene. Tom novom klubu želim sve najbolje, puno godina postojanja i što je moguće više titula, ali će za mene on uvijek biti Royal kako se god bude zvao. Prava Bosna može biti samo jedna kao i što je samo jedan pravi Valter, dok su svi drugi lažni.....

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije portala Veteran.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

KOMENTARI { 0 } DODAJ KOMENTAR
  • Ime / Nadimak: *

  • Komentar: *
    do 1200 karaktera

  •  

  • Karakteri sa slike: *

  •  

  • Trenutno nema komentara.

Premijer Liga BiH

Football results provided by whatsthescore.com

Najnovije

Najčitanije

Najnovijikomentari